Stvarnost i iluzija
05.11.2009., četvrtak
Budimo sto jesmo
|
I da si ostao makar jos jedan dan samo, ipak bi bolelo.Mozda tebi nije sve ovo bitno, jer se osjecas boljim, volis samog sebe i dajes mi do znanja da ja nisam onaj kojeg tvoje srce sanja.Potrudio si se ubijediti me svojim rijecima da je crno bijelo sto si i uspeo.I veceras sam otrovan bez pogleda u oci, bez dodira s rukom, vec samo zamisljen u svijetu svoje zelje, u svijetu u kome nisam imao mogucnost zivjeti, u svijetu svojih snova.Ali ipak ja i dalje nakon svega ja bih prosipao zlato gde tvoja noga gazi, tamo gde tvoje oci gledaju. Mozda si mislio dati mi do znanja sta znaci ljubav, ali pokazao si mi sta znaci suza i bol.Nisam hteo razocarati te i pokazati ti moje nevjerovanje u koje svaki dan sve vise si me ubedjivao.Da si bio blize ne bih te morao zamisljati niti bih te morao dozivati svako vece.Ali sreca je u istinitosti osjecaja koje nas proganju kad budemo ucinili ono cega nismo mi sami svjesni. Ali bez obzira na sve ja cu i dalje do poslednjeg trenutka smatrati te kao svog vjecnog kralja kome je svako pokoran i ponizan i otputovat cu s ispunjenim srcem i dusom da sam nekada zivjeo u tvom kraljstvu makar jedan dan u njemu samo.Postat cu tvoj podanik bilo kojom stazom da zakoracim.Bices mi svjetlo koje ce me voditi po crnim tamnim putevima koje me uskoro ocekuju. A tebe cu ostaviti da i dalje zivis u svoje carstvo, u palati vjecne srece, u izobilju medju ostalim princevima i princezama, vitezima i vilama.Sutra ces biti neciji drugi kralj, to znam, kralj stupnja nedostiznosti .Ali ipak ja cu i dalje kao pravi andjeo svako vece sletavati do tebe putem stepenicama moje zelje za tobom.Bicu razigrano dijete oko tvog kreveta kojeg neces osjetiti ,jer ipak si ga odbacio nekada.Bicu raspjevana dusa ciju pjesmu nemozes cuti, iako s pjesmom cu dozivati tvoju srecu kako bih ti se nasla u sutrasnjem danu.Bicu najdiviji covjek, bit ce razigrano tijelo moje.Otkrivacu nove horizonte i nove puteve svijeta nepostojanja, svijeta proslosti ,ne i buducnosti.Prepustit cu se zvucima muzike, zvucima svojih osjecanja i zelja. Donijecu ti buket od poljubaca, poklon u vidu srece, zadovoljstva, starsti i zudnje za tobom.I na kraju ponovo se pitam dali zaista ja sve ovo sanjam ili je ovo stvarnost?Ako je ipak sve ovo san svoje fantazije i zelje da te imam pored sebe, pitam se kada ce biti ova moja stvarnost? |
04.11.2009., srijeda
Vrijeme nasih nemira
|
Uzadhnucu tvoj poljubac i izgubit cu se u svjetlu novog suncanog sjaja kojeg kao samac na pustom ostrvu primucu ga i odletjeti preko okeanske sirine kako bih pronasao za sebe pravu osobu izgubljenu u nemiru proslih izazova od tvoje strane.I necu se predati.Samo na korak od tvog pogleda zastajem i pokusavam preskociti svoju pomisao na tebe. Ne, ja i dalje produzicu.U sjenkama ostavljene iza tvojih koraka pronalazim svoj mir.Zudnja za prisutne privlacne snove oko mene je nevidjena atrakcija nedozivljena u nasim svjetovima.I pridobijam za sebe tvoju moc, tvoje svjetle rijeci ogrejane negde u buducnost koju jos nismo ustigli.Ljubav je tamo.Ljubav stvorena u vrijeme nasih nemira, rodjena s tvojom pojavom u ovom takozvanom milosrdnom svijetu. |
02.11.2009., ponedjeljak
Nijema prisutnost
Ko zna po koji put sakupljam svoju krv od hladnog poda.Sakupljam i poslednje kapi kako bi sutradan ponovo se slijevale niz moje tijelo.Nisam znao da mozes rastopiti ovo ledeno srce, a jos uvijek se nismo ni vidjeli.Mozda jos odavno sam trebao otici u nekom drugom svijetu ili na neki pusti ostrov gde ti ne postojis.Mozda je tako, a mozda i nije.Voleo bih bar jedan dan docekati a da ne pomislim na tebe, jer svako sjecanje na tebe je otrov mome srcu u nemogucnosti stici te.A zaista to jako boli.Voleo bih misliti na buducnost, ali nema mjesta za to.Moja sadsnjost u koju si ti prisutan osvojila je sve prostore mojih misli.Pa i nije ova stvar toliko prosta i obicna da ne bih posjedovala ovoliku moc.Sinoc sam ugledao tvoju sjenku, ali jedino u mojim snovima.Vidjeo sam lice nikada nedodirnuto od moje strane, ali ono me nije poznalo u toku noci. Cuo sam korake koje su brzale ka necim drugim, necim novim, ali ne ka mojoj blizini.Gledao sam tada ka nebu gore, ali moje te je srce dozivalo kao nikada ranije.Prepoznao sam sjaj u tvojim ocima, ali ovog puta su presjekle moje grude.Nisu me ni poglednule.Hteo sam krenuti za tobom, zovnuti te ali ipak ja te zovem svako vece nego ti moj glas slabo cujes. Produzio sam dalje.Nekako sam se dovukao u svoje mraco gnijezdo ispunjeno tisinom i bezizlaznosti kako bih ponovo sabrao ovu istu krv koja je potekla otkako si otvorio stare rane, rane o kojima sam mislio da su umrle, rane iz proslosti. |
